Ex-YU intelektualci o „non-paperu“: „Svaki pokušaj podjele Bosne i Hercegovine vodi u rat“

Prošle sedmice je po svim državama bivše Jugoslavije zaokružio ne-dokument koji zvanično niko nije napisao, niko potpisao, niko vidio, niko komentarisao, niko poslao.

U tom ne-dokumentu su neimenovane diplomate predstavile planove za novo razgraničenje nekadašnje zajedničke države. Sadrži, između ostalog, prijedloge za podjelu Bosne i Hercegovine, pripajanje Republike Srpske Srbiji i ujedinjenje Kosova sa Albanijom.

Non-paper navodno ne predstavlja zvanični stav nijedne države, već je riječ o nekoj vrsti „strateškog razmatranja“ budućnosti evropske politike prema „Zapadnom Balkanu“, to jest bivšoj Jugoslaviji u modernom diplomatskom žargonu.

Međutim, non-paper ima, uprkos neformalnosti, veoma konkretne posljedice. Zbog njegovog sadržaja ispred slovenačke ambasade u Sarajevu protestovali su pripadnici islamističkog pokreta „Vjera, narod, država“. Non-paper je probudio traume brojnih stanovnika iz regiona koji su prije dvije decenije preživjeli rat, patnju, gubitak rodbine, prognanstvo i oskudicu.

Prema nalazima nekoliko domaćih i evropskih medija, u slanje non-papera na razne evropske i druge adrese značajno je bila uključena i slovenačka diplomatija.

Stoga smo tražili komentar intelektualaca i stvaraoca (i nažalost prezauzetih intelektualki i stvarateljki) iz država koje bi nepoznati autori non-papera o komadanju Balkana opet rado razgraničavali.

Procjene Faruka Šehića, Marka Pogačara, Ahmeda Burića, Saše Ćirića i Andreja Nikolaidisa su ujedinjene: bilo kakvo učešće u stvaranju i širenju pomenute inicijative za prekrajanje državnih granica nije samo neodgovorno već i izuzetno opasno.

Faruk Šehić, bosanski pisac i kolumnista, nekadašnji oficir:

Non-paper budi u meni sjećanje na 44 mjeseca ratovanja, neimaštine, bijede, gladi, jada, užasa i smrti, jer nema tog iscrtavanja novih granica BiH ili drugih susjednih država koje može proći mirnim putem. Svaki pokušaj podjele BiH vodi u rat bez kraja i konca. Bosna i Hercegovina je zemlja i država, samosvojna tvorevina koja ima svoju istoriju i tradiciju, ona nije izmišljotina kao što je to Republika Srpska, takozvani entitet nastao na kostima ubijenih Drugih.

Non-paper je lokalni Mein Kampf, tekst koji može dovesti do takvih zločina kakve ni mi ne možemo još da zamislimo.

Ovaj non-paper je stravičan jer se njime žele nagraditi velikosrpski nacionalisti koji su odgovorni za najmonstruoznije zločine na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata. A nagrada je teritorija ove namučene zemlje. Uz to je non-paper samo putokaz, nastavak onog što je jedan visoki evropski državnik na početku rata u BiH zvao „mučnom restauracijom kršćanske Evrope“.

Non-paper je lokalni Mein Kampf, tekst koji može dovesti do takvih zločina kakve ni mi ne možemo još da zamislimo, a već smo ih se dosta nagledali. Ima za cilj da jedan narod napravi evropskim Palestincima tako što će im se oduzeti vlastita zemlja. U srži tog papira je želja da se Bošnjaci/muslimani/Bosanci i Hercegovci radikaliziraju, kako bi ih se natjeralo da postanu ono što oni već jesu u očima evropskih desničara – tumor na zdravom tkivu bijele i kršćanske Evrope.

Sintagma mirni razlaz je demonski oksimoron. 50% stanovnika ove zemlje nikad neće pristati na to.

Non-paper je predložak za ukidanje multietničkih država i društava, sve ono što se trenutno odvija u Crnoj Gori potpuno zvanično kroz institucije sistema. Čak ni rat u BiH nije uspio razbiti ideju građanskog društva i multietničke zajednice, to je ono što smeta desničarima: da uprkos svemu u Bosni i dalje žive ljudi koji vjeruju da nacija nije najbitnija stvar u ljudskom životu. Zato je potrebno uništiti BiH ili Crnu Goru, jer one pokazuju da su opšteljudske i progresivne ideje itekako moguće, premda se takve ideje danas predstavljaju kao anahrone i prevaziđene.

Ahmed Burić, bosanski pesnik i kolumnista:

Svaka generacija ima svoj rat. Neke su nesretnije pa ih imaju više. Oduvijek, valjda, postoji ta želja za uređenjem svijeta nakon katastrofa. Ta, negdje patološka potreba da se „uredi“ Balkan nikada nije uspjela izvana pa je stoga ovaj „non-paper o BiH” još jedan od neuspješnih pokušaja da se njegovi akteri, zapravo, pokažu većima nego što jesu.

„Non-paper o BiH” je još jedan od neuspješnih pokušaja da se njegovi akteri pokažu većima nego što jesu.

Udružene neliberalne snage po ko zna koji put pokazuju svoje lice, i tu, praktično, nema ništa novo. Ono što jeste novo je da su se nekadašnji akteri rata na području bivše Jugoslavije zaigrali, jer, objektivno, ne shvaćaju sve konsekvence izmjene granica, ovog puta i zemalja EU. S te strane jedan dio EU ponovo pokazuje neodgovornost i nesposobnost, a drugi – nedoraslost projektu. Uspavanost velikih i bijeda malih naroda, reklo bi se. I mi u sredini, s našim malim, zlobnim profašistima koji nisu u stanju imenovati sudije i raditi legalno, nego cijeli život švercuju. Oružje, ljude, papire, vlastite misli… Twitter-strategija s klozetske šolje.

Marko Pogačar, hrvatski pesnik i esejista:

U vrlo žestokoj konkurenciji ogavnih izuma naše vrste koncept nacionalne države pripada među najniže, najodvratnije. Čitava je plejada drugih groznih i brutalnih ljudskih izuma također upregnuta u beskrupuloznu obranu te ideje. U leksikon ljudske sramote spada također granica, prljava imaginarna crta, koja je uspjela iskvariti čak i nedodirljivu čistoću geometrije. Ona nije ništa drugo do bedem kojim se brani nekakva privilegija, srednjovjekovni šanac koji štiti to nešto naše, što smo – obično krvavo – nekad oteli nekim drugima.

Ako je istina da je značajnu ulogu u njoj imao i slovenski Orbán, u stanje odlično upućeni mini-Orbán bez vojne sile, sve je još gnjusnije.

Iako je bjelodano da je situacija u Bosni daleko od konačne i stabilne, nisam se nadao da ćemo ovako brzo gledati novu, 2.0 verziju zloglasne Tuđmanove salvete. Ako je moguće, ovaj je nacrt za čerečenje jedne barem na papiru suverene države još odvratniji od onog Tuđmanovog. Iza njega, čini se, ne stoji čak ni „iskrena“, „lična“ nacionalna ostrašćenost i mesijanizam koje se moglo pripisati hrvatskom autokratu, nego „hladna“ i „racionalna“, geopolitički interesno uokvirena realpolitika. Ako je istina da je značajnu ulogu u njoj imao i slovenski Orbán, u stanje odlično upućeni mini-Orbán bez vojne sile, sve je još gnjusnije: prilično je izvjesno da se takve „matematičke“ granice na tom prostoru mogu izvući jedino krvlju, i da ta krv neće biti plava i „evropska“. Tuđman je u svom zločinu barem licitirao „vlastitim“ mrtvima.

Za nekog odraslog u Jugoslaviji za vrijeme jugoslavenskih ratova ovakva jedna sasvim provizorna mapa može prizvati samo najmračnija sjećanja i najcrnje misli. Ako već ne zdrav razum, obzir, povijesno iskustvo i racionalnu analitiku, protiv sličnih ideja trebalo bi poslušati argumente onih preko 100.000 mrtvih, u čije je ime također nekakva mudra ruka ne tako davno krenula crtati granice. Preko sto hiljada ledeno hladnih argumenata… Ne čujete?

Saša Ćirić, srpski kritičar i politički analitičar:

Ova ideja, koja se pripisuje slovenačkom desničarskom premijeru, ide za tim da prividno zadovolji apetite i „zaleči traume“ najbrojnijih etničkih zajednica na prostoru bivše Jugoslavije uz Albaniju.

Prekrajanjem granica bi se revitalizovali i opravdali ratni ciljevi iz 90-ih.

Iz ugla srpskih interesa, tumačenih nacionalistički, što je bio i ostao dominantan pristup u Srbiji, sve se svodi na to da se gubitak najvećeg dela Kosova kompenzuje pripajanjem ili „ujedinjenjem“ sa Republikom Srpskom.

Prekrajanjem granica bi se revitalizovali i opravdali ratni ciljevi iz 90-ih, ojačao koncept nacionalnih država ionako previše etnički čistih, a pritom otvoreno pozvali oni multietnički delovi koji su ostali u nacionalnim državama (recimo u Srbiji: deo Vojvodine sa mađarskom većinom, Sandžak ili opštine na jugu Srbije) da se otvoreno zalažu za izdvajanje iz ovako veštački uvećane Srbije.

Da ne pominjem nestanak postojećih država kakve su Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Makedonija, što je virus koji bi se lako preselio i na ostatak Evrope, svuda gde se etnička pitanja mogu postaviti kao izvori dominantnih konflikata.

Rešenje je u jačanju izvornog koncepta EU, rušenju populista i obnavljanju demokratskih poredaka po Evropi, čemu stoje kao velike prepreke pandemija i zamrznuta izbeglička kriza.

Andrej Nikolaidis, bosansko-crnogorski pisac i kolumnista:

Sigurno ste ovo već čuli: „Evropa je, prije svega, zajednica vrijednosti.“ Kad je tako, kako bi bilo da vrijednosti koje nepapir promoviše u Bosni budu primijenjene na Sloveniju? Da Italija, Austrija i Mađarska uzmu šta im treba od Slovenije? Prosto: uđu, kao u Mercator, pa se samoposluže. Tako da Slovenci, a ne Bošnjaci postanu Palestinci Evrope?

Kako bi bilo da vrijednosti koje nepapir promoviše u Bosni budu primijenjene na Sloveniju? Da Italija, Austrija i Mađarska uzmu šta im treba od Slovenije?

Uzgred: ideja prekrajanja granica i stvaranja etničkih država na štetu malih naroda je, osim što je odvratna, izuzetno opasna. Ko god je sastavio taj nepapir od papira, mogao je, umjesto podjele Bosne i Hercegovine, predložiti i da se na Sarajevo baci atomska bomba: broj žrtava bio bi približno isti.

Razumijem da Slovenija, kao i svi pobjednici i gubitnici svih ratova, ima svoju ratnu mitologiju, međutim: rat u Sloveniji je bio partija paintballa u poređenju sa onim u Bosni. Janša bi sada da dijeli zemlju u kojoj je sproveden genocid, etnička čišćenja, sistematska silovanja, zemlju u kojoj su centri za kulturu bili pretvoreni u mučilišta i koncentracione logore. Pitate me za subjektivni osjećaj povodom toga? Recimo to ovako: osjećaj je to koji stremi fizičkoj, ne verbalnoj reakciji. Stremi, recimo, preciznom udarcu nogom u stražnjicu.

—

Fotografija: Klark & Kim Kays, Flickr