Kraj koji kasni
Nedavno je navršilo 80 godina od smrti Waltera Benjamina.
U noći 25. septembra 1940. Benjamin je, u sobi Hotela de Francia, u katalonskom gradu Portbou, zaključio da je njegov život stigao kraju i da je samoubistvo jedina stvar koju još treba obaviti na ovome svijetu.
Popio je fatalnu količinu tableta morfija. Tako je skončao jedan od najvećih umova 20. vijeka – Jevrejin, marksista, mislilac, onaj koji je čekao da Mesija uđe u povijest kroz malena, jedva odškrinuta vrata.
Benjamin je umro kao izbjeglica. Iz rodne Njemačke pobjegao je od nacista u Pariz. Zato što je bio Jevrejin, oduzeto mu je njemačko državljanstvo. Zato što je bio čovjek bez zemlje, francuske su ga vlasti 1939. uhapsile i poslale u logor u Burgundiji. Pušten je nakon tri mjeseca.
Iako je bio Jevrejin koji je izvršio samoubistvo, Benjamin je sahranjen na katoličkom groblju u Portbouu. Na njegovom grobu uklesana je misao iz „Povijesno-filozofskih teza“:
„Ne postoji dokument civilizacije koji istovremeno nije i dokument barbarstva.“
Baš tako: i sam Benjaminov grob spomenik je evropske kulture, jednog od njenih vrhunaca, kao i evropskog barbarstva, jednog od njegovih najdubljih ponora.
Vjerovatno najveća „misterija” vezana za Benjamina njegovo je pismo Carlu Schmittu, koje je napisao i poslao 1930. Schmitt, koliko se zna, na pismo nikada nije odgovorio iako je Benjamin izrazio duboko uvažavanje njegovog rada.
Uprkos naizgled jasnim okolnostima, Benjaminova smrt obavijena je velom misterije. Koja se prije svega odnosi na izvještaje da je Benjamin sa sobom u Portbou donio nedovršeni rukopis – koji poslije njegove smrti nije pronađen.
Bez doze misterije nisu ni sačuvani/pronađeni Benjaminovi rukopisi. Neke od njih u Francuskoj nacionalnoj biblioteci godine 1981. pronašao je Giorgio Agamben. Postoji čak urbana legenda da je baš Agamben onaj koji je pronašao „Povijesno-filozofske teze”. Ne: taj rukopis je Benjamin predao Hannah Arendt, a ova uručila Adornu po svom dolasku u Ameriku.
No, ako mene pitate, vjerovatno najveća „misterija” (navodnici stoga što, kako ćemo vidjeti, ona to nije) vezana za Benjamina njegovo je pismo Carlu Schmittu, koje je napisao i poslao 1930. Schmitt, koliko se zna, na pismo nikada nije odgovorio iako je Benjamin izrazio duboko uvažavanje njegovog rada.
Schmittov nacizam nije mogao biti negiran, nisu ga osporavali čak ni njegovi učenici.
Svega četiri godina kasnije Schmitt će objaviti jezivi članak „Führer štiti zakon”, a 1936. će voditi ogavnu konferenciju „Njemačko pravo u odbrani od jevrejskog duha”.
Carl Schmitt je, dakako, bio nacista. Schmitt nikada nije bio predmet intelektualnih igara koje su se igrale oko Heideggera: te je li zaista bio, te je li nacista bio iskreno, potpuno ili sa strane, voljno ili pod prisilom? Schmittov nacizam nije mogao biti negiran, nisu ga osporavali čak ni njegovi učenici.
Nacista, dakle. I to ne bilo kakav. Zvali su ga Hitlerovim pravnikom. Kako su isticali njegovi neprijatelji, Schmitt je definicijom politike koju je dao u „Konceptu političkog” (1932.), kao i tvrdnjom da svako ko dovodi u pitanje opstanak države mora biti neutralisan te se ne može zaklanjati iza prava koja mu daju ustav ili zakoni, učestvovao u kreiranju pravno-teorijskog terena za Holokaust.
Katehon.
Šta je to?
Schmitt pojam preuzima od svetog Pavla, iz Druge poslanice Solunjanima. Ovako to ide u prevodu sjajnog Marija Kopića (Giorgio Agamben, „Vrijeme koje ostaje: Komentar uz Poslanicu Rimljanima“):
„Neka vas nitko ne obmane ni na koji način. Jer prije mora doći apostazija/otpadništvo i otkriti se čovjek bezakonja, sin propasti, onaj koji se suprotstavlja i uzdiže iznad svega što se zove Bog ili je predmet kulta, tako da će sam sjesti u Božji hram, pokazujući sebe kao da je Bog. Ne sjećate li se da sam vam govorio te stvari dok sam još bio među vama? I sada znate što ga zadržava (to katehon) da bi se razotkrio u svojem vremenu. Tajna je bezakonja naime već na djelu; samo ima tko da je zadržava (to katehon)…“
Riječ je, dakle, o sili koja zadržava Antihrista i odlaže Apokalipsu, sili koja sputava zlo i odlaže kraj istorije. Za Schmitta je ta sila sama suština istorije. On na jednom mjestu piše: „Vjerujem u Katehon, za mene kao kršćana, to je jedina mogućnost da se shvati povijest i spozna njezin smisao.“
U Političkoj teologiji, superuticajnoj knjizi iz 1922., Schmitt piše kako su „svi bitni pojmovi modernog nauka o državi sekularizovani teološki pojmovi“. Schmitta, dakle, zanima kako teološki pojam Katehon prevesti u pravo i Ustav države koja će biti sila koja zaustavlja zlo. To će ga odvesti u nacizam.
Katehon može biti zlo koje se uspješno suprotstavlja zlu. Tako da bi, ko je spreman u to povjerovati, sila koja odlaže kraj svega mogla biti – recimo Amerika, kao što vjeruju američki desničari.
Stvari sa Pavlovom Poslanicom Solunjanima i Schmittovim tumačenjem Katehona nisu, dakako, stripovske, crno-bijele, good vs. evil… Pavlov tekst vrlo je nezgodan za tumačenje. Svetac ruži hrišćansku zajednicu u Solunu, koja pati i priziva Apokalipsu. Polako, poručuje im Pavle – strpite se. Ono što odlaže kraj istorije je, po Schmittovom i tumačenju crkvenih otaca, gle čuda – Rimsko Carstvo. Paradoks je očit: Katehon je carstvo koje je pagansko, carstvo u kojem muče hrišćane. Ne bi li se onda hrišćani trebali nadati padu toga carstva? Ne, jer upravo to carstvo obuzdava Antihrista. Pavlova je poruka dalekosežna. Rim će, zaista, u vjekovima koji će doći biti hristijanizovan i na njegovim temeljima biće stvorena hrišćanska Evropa, koja će na svoja pleća preuzeti teret Katehona.
Jasno je da Tanzanija ili Urugvaj, kao ni Slovenija, ne mogu biti Katehon. Samo imperija to može biti: veliko je zlo, pa se samo velika državna sila može uspješno boriti protiv njega. Zavodljivost Schmittova tumačenja Katehona leži upravo u činjenici da Katehon ne mora nužno biti dobar – napokon, nema dobre niti čiste države. Katehon može biti zlo koje se uspješno suprotstavlja zlu. Tako da bi, ko je spreman u to povjerovati, sila koja odlaže kraj svega mogla biti – recimo Amerika, kao što vjeruju američki desničari. Ili Putinova Rusija, kao što misli sve više evropskih desničara. Ili nacistička Njemačka, kao što je mislio Schmitt.
Napokon, insistirajući da vjeruje u Katehon, Schmitt zapravo saopštava da ne vjeruje u Otkrovenje Jovanovo.
Kao što znamo, u tom tekstu (drugi) dolazak Mesije najavljuje Jovan sa Patmosa, gdje je prognan i gdje ima viziju. Ta vizija, Apokalipsa, srž je sveg hrišćanskog vjerovanja. Bez Apokalipse sve je uzalud jer nedostaje eshatološki hepiend, potvrda da je učenje ispravno. Novi zavjet završava Jovanovom vizijom Apokalipse, riječima: „Da, dođi.”
Ko dođi, šta dođi? Dođi, Hriste, drugi put, dođi, Apokalipso. Jovanova Apokalipsa nije nikakvo nesretno uništenje i tragedija, nego čisti hepiend – najveći u povijesti. Hepiend, zapravo, čitave povijesti.
Za Benjamina istorija je neprekinuti niz katastrofa za kojima ostaju ruševine što padaju jedna na drugu, sve do nebesa.
Katehon odgađa dolazak Antihrista, ali odgađa i dolazak Hrista. Katehon odlaže eshaton. Schmitt je radikalno antiapokaliptičan mislilac.
Benjaminova politička teologija radikalno je drugačija. On bira stranu poraženih, a ne stranu sile, carstva i Katehona.
Za Benjamina istorija je neprekinuti niz katastrofa za kojima ostaju ruševine što padaju jedna na drugu, sve do nebesa, kako piše u svojoj znamenitoj IX. povijesno-filozofskoj tezi. U povijesti nema napretka. Povijesti nema pomoći. Niz katastrofa, čitamo kod Benjamina, ne može prekinuti ni sam Anđeo povijesti.
Benjamin, ipak, nije nihilista. Naprotiv. U „Teološko-političkom fragmentu“ on kritikuje svjetsku politiku težnje prirodi, politiku „čija se metoda zove nihilizam“.
Da ne bi potonuo u nihilizam, Benjamin u igru uvodi „slabu mesijansku nadu“, uvodi budućnost u kojoj „svaka sekunda male su dveri kroz koje može ući Mesija“.
Po Jacobu Taubesu, VIII. povijesno-filozofska teza najznačajniji je tekst polemičkog dijaloga između Benjamina i Schmitta.
„Ovaj tekst, jedna vrsta testamenta Waltera Benjamina, stoji oči u oči s tezama Carla Schmitta. Tradicija potlačenih poučava nas da je vanredno stanje u kome živimo zapravo pravilo. Mi moramo doći do jednog pojma historije koji će tomu biti odgovarajući. Tada će nam kao naš zadatak uvođenja stvarnog vanrednog stanja pred očima stajati; i kroz to će se takođe naše stajalište u borbi protiv fašizma poboljšati. Ovdje imamo primijenjen temeljni vokabular Carla Schmitta prihvaćen od strane Waltera Benjamina i preokrenut u njegovu suprotnost, vanredno stanje koje kod Carla Schmitta diktatorski visi, koje je odozgo diktirano, kod Waltera Benjamina je postalo učenje o tradiciji potlačenih. Vrijeme onog sada, ogromna skraćenica mesijanskog vremena, određuje iskustvo historije, i to kako Waltera Benjamina tako i Carla Schmitta, obojici je svojstveno mistično shvaćanje historije, njihov suštinski poučni komad se tiče odnosa svetog poretka prema poretku profanog. Poredak profanog, međutim, ne može se izgraditi na ideji carstva Božijeg. Stoga teokratija za njih, Waltera Benjamina, Carla Schmitta i Ernesta Blocha nema politički, već samo religiozni smisao”, piše Taubes u eseju „Carl Schmitt, apokaliptičar protiv revolucije”.
Schmitt je na strani zakona, države i crkve, Benjamin je izdanak duge loze evropskih milenarista, koja je rodno mjesto ljevice.
Za Schmitta budućnost znači strah. Za Benjamina znači nadu. Zadatak Schmittovog Katehona je da odloži budućnost. Zadatak Benjaminove revolucije je da dolazak budućeg ubrza. Schmitt je na strani zakona, države i crkve, Benjamin je izdanak duge loze evropskih milenarista, koja je rodno mjesto ljevice.
Zanimljvo: Schmitt svoje utemeljenje vladavine prava, (možda) zla koje nas treba sačuvati od ultimativnog Zla sa velikim „Z“ (u izvjesnom smislu, Schmittov Katehon je očito varijacija Hobbsovog Levijatana) temelji na svetom Pavlu i njegovoj riječi Katehon (koja se samo jednom – u Drugoj poslanici Solunjanima – pojavljuje u Novom zavjetu). I milenaristi su svoju doktrinu radikalnog odbijanja zakona – odbacivanje zakona ubrzaće dolazak Mesije, vjerovali su – temeljili na (drugom) citatu svetog Pavla: „Za čistoga sve je čisto“. Zakon, htjeli su reći, od zla neće napraviti dobro niti će bilo kakvo ogrješenje o zakon, uključujući tu i seksualne transgresije, čak i ubistvo, uprljati ono što je čisto
Benjaminova politička teologija je, dakle, mesijanska.
Benjamin je zastupao tezu, da „kapitalizam je oblik religijskog kulta”, ali je nužno primijetiti kako je ne samo kapitalizam religija, nego je i sama religija postala kapitalizam kako u oblicima religijskog fundamentalizma, tako i new age gnosticizma.
Ovim dolazimo do ključne teze Benjaminovog tumača, protestantskog teologa Borisa Gunjevića: „Ukoliko je kapitalizam religija kako je to rečeno, onda je potrebno napraviti još jedan dodatni korak i navedenu Benjaminovu tezu pokušati zaoštriti. Ukoliko je kapitalizam religija, onda bi vjerojatno jedino religija mogla ponuditi radikalnu kritiku kapitalizma. Kako je to moguće? Benjamin je ustvrdio kako se je kapitalizam poput parazita razvio unutar kršćanstva, to jest kršćanskog zapada, stoga je povijest kršćanstva ujedno i povijest parazita koji su iz njega nastali.”
Kapitalizam se, na koncu, kroz figuru naciste (a fašizam i nacizam, nikada ne treba zaboraviti, tek su modeli reakcije kapitalizma u krizi) dokopao Benjamina. Koji je Schmittu pružio ruku duhovne bliskosti. Schmitt je odgovorio tako što je napisao zakone u bijegu od kojih je Benjamin digao ruku na sebe.
Ako mene pitate, ja sam na strani Benjamina i njegove slabe mesijanske nade: svaki trenutak, zaista, mogu biti vrata kroz koja će, neopažen kao lopov u noći, doći Mesija i donijeti kraj istorije.
Priča o dvojici mislilaca, Nijemcu i Jevrejinu, nacisti i ljevičaru, može se tumačiti i ovako. Vjera u crkvu, državu i pravo Schmitta je odvela u jednu od najznamenitijih etičkih katastrofa 20. vijeka. Slaba mesijanska nada, vjera da budućnost može biti bolja, shodno Lacanovoj opasci da vjera u bolje sutra vodi u samoubistvo, Benjamina je odvela u Portbou gdje se svojeručno ispisao iz povijesti i budućnosti.
Ako mene pitate, ja sam na strani Benjamina i njegove slabe mesijanske nade: svaki trenutak, zaista, mogu biti vrata kroz koja će, neopažen kao lopov u noći, doći Mesija i donijeti kraj istorije.
Što se mene tiče, dajte mi kraj. Ne vidim niti jedan razlog za odlaganje, produženje. Mnogo puta sam podržao takozvano „manje zlo“, nadajući se da će ono spriječiti dolazak većeg zla. Vjerovatno bih i sutra učinio isto: to je pitanje slabog karaktera. Činio sam tako, a istovremeno razumio i uvažavao razloge onih koji odbijaju vagati između dva zla. Tako se, kroz kompromise, popuštanja, puno straha i malo nade, odvija istorija.
Kako se onda ne nadati onome što nas može izbaviti od nje?
—