Kuće bez knjiga
„Ovom narodu se u očima vidi svaka nepročitana knjiga.“ U pitanju je rečenica koju je u jednom od svojih intervjua izrekao i kasnije je parafrazirao na svojoj Facebook stranici poznati hrvatski književnik, moj kolega i čovjek kojeg sam do tog trenutka na više razina smatrala bliskim. Iako nominalno nije bila uperena prema meni, rečenica me uvrijedila i razljutila. Bio je u pitanju eklatantan primjer prezira prema neukim i nepismenim ljudima kakvih je u ovim krajevima još uvijek mnogo. Narodu koji ne čita, nižem društvenom sloju iz kojeg smo oboje potekli. Zato nisam morala dugo razmišljati o emocionalnim izvorištima iz kojih je došla ova izjava. Poznajem ih iz vlastitog iskustva. Ova osobita doza intelektualnog snobizma i elitizma, poentirana u slici „priprostog pojedinca“ u čijem životu knjige ne znače gotovo ništa, izrečena je iz mjesta traume, patnje i čak opresije. Poput većine za učenje nadarene djece, on je u društvenoj sredini u kojoj je odrastao bio preziran, pa čak i fizički kažnjavan.
Počela sam mu objašnjavati kako to nisu sve moje knjige, da se dio njih nalazi na otoku Korčuli u kući moje majke te da ovdje i nemam mjesta za onoliko knjiga koliko bih doista željela.
Moj kolega više ne živi u blatu i siromaštvu hrvatske provincije, rodnog kraja iz kojega se izvukao upornim i vrijednim radom i učenjem. Danas je egzistencijalno osiguran, živi životom više srednje klase. Nasilje i nerijetko udarce od onih koji su čitanje smatrali znakom dokolice i lijenosti nije zaboravio. Zato ga, nakon svih uspjeha „u velikom svijetu“, vraća u obliku uvrede. No kuće bez knjiga u kojima smo ja i on odrasli više nisu naša stvarnost, formirali smo mikrosvjetove dijametralno suprotne onima u kojima smo odrasli. Naslijeđu usprkos, društvenom isključivanju i marginalizaciji usprkos.
Drugi slučaj dogodio se u mom fizičkom okruženju. U stan u kojemu živim kao podstanarka na ručak sam pozvala svog kolegu i prijatelja, ljevičara i uvjerenog antifašista. Nakon što je sjeo na kauč i raskomotio se, pogledao je u policu s knjigama i spontano rekao: „Nekako sam mislio da imaš više knjiga.“ U njegovom izrazu lica čitalo se blago razočaranje i čuđenje. Preplavio me osjećaj srama i izloženosti. Počela sam mu objašnjavati kako to nisu sve moje knjige, da se dio njih nalazi na otoku Korčuli u kući moje majke te da ovdje i nemam mjesta za onoliko knjiga koliko bih doista željela. Uzalud sam se trudila, moja argumentacija zvučala je kao izvlačenje, branila sam se. Razgovor je potom potekao drugim smjerom, no u meni je ostala nelagoda. Nisam je se mogla riješiti cijelog dana. Promatrala sam svoju neveliku policu s knjigama, pogledom prelazila preko naslova i pitala se tko sam zapravo ja i što te knjige, još više one koje se tu ne nalaze, govore o meni.
Kuće bez knjiga u kojima sam odrasla i provela mladost dio su moje psihološke anamneze: moja trauma.
Nešto kasnije sjetila sam kako je u pitanju bio sram klasnog prebjega, onaj isti koji sam i sama nesvjesno konstruirala desetljećima, postajući ga do kraja svjesna tek nedavno kada sam u ruke uzela knjigu Didiera Eribona „Povratak u Reims“, sjajan autobiografski roman/sociološku studiju u kojem sam, čitajući ga, postepeno otkrivala mnoge uzroke vlastite patnje. U spomenutoj knjizi (ohrabrujem se na barem jedan citat) Eribon piše: „Sklonost studiranju, ljubav prema knjigama i želja za čitanjem nisu podjednako distribuirane dispozicije i sklonosti, nego su, naprotiv, u uskoj korelaciji s društvenim uvjetima i pripadnošću određenom društvenom okruženju.“
Kuće bez knjiga u kojima sam odrasla i provela mladost dio su moje psihološke anamneze: moja trauma. Mnoge radničke, srednjoklasne obitelji u kojima su odrasli moji prijatelji i znanci posjedovale su taj fantastični komad namještaja – vitrinu ili policu za knjige, manju ili veću. Čak i oni koji nisu posebno voljeli čitati posjedovali su bar omanju policu, sa po nekoliko nizova knjiga. U prosvijećenom socijalizmu proletarijat je potican na kulturu, ali moja samohrana majka imala je „pametnijeg posla“: knjige nisu bile na popisu osnovnih potrepština za život naše male obitelji. Tek nekoliko knjiga stajalo je zgurano u gornju policu ormara s odjećom: njih 10-ak: sabrana djela Françoise Sagan, Knjiga za svaku ženu u izdanju Znanja iz 1981. i kič roman „Anđelika i demonka“ Sergea i Anne Golon. Nikada nisam vidjela svoju majku da je u ruke uzela neku od ovih knjiga, dugo mi je bilo potpuno nejasno zašto ih je nabavila. Mnogo godina kasnije shvatila sam da je u pitanju bila želja slična mojoj – za obrazovanjem i pripadanjem višoj društvenoj klasi, no ona je u slučaju moje majke ostala tek u zametku.
Moj strah od toga da će moje neadekvatno obrazovanje prozreti klasa u koju sam se provukla je stalan izvor nelagode, nosim je kamo god idem.
Tek kada sam, tada na pragu punoljetnosti, otišla na studij u drugi grad počela sam sebi kupovati ozbiljnu beletristiku i publicistiku: kolekcija je s vremenom rasla, no nakon nekoliko godina shvatila sam da moram pripaziti na količinu knjiga koje nosim sa sobom. Svaka selidba i najam novog prostora za život podsjećali su me na to da mi još uvijek nije dozvoljeno posjedovati onoliko knjiga koliko bih željela. Da bi moja kućna biblioteka bila mobilna, prisiljena sam je neprestano nadzirati i limitirati. Kada se često selite, sve svoje stvari nosite sa sobom u stanove različitih kapaciteta i tu iskrsavaju različiti praktični problemi.
Moj strah od toga da će moje neadekvatno obrazovanje prozreti klasa u koju sam se provukla stalan je izvor nelagode, nosim je kamo god idem: na privatna druženja, javna čitanja i promocije, osjećam je kada me intervjuiraju i pitaju o mojim uzorima. Neprestano se trudim sakriti rupe u znanju, ali trud je uglavnom uzaludan i frustrirajući. Strah da ću krivo izgovoriti ime nekog književnika ili znanstvenika bolan je trn u cipeli koji još uvijek osjećam na svakom koraku. Naučila sam paziti, u svojim izlaganjima i intervjuima rijetko ću navesti citate i reference, klonim ih se. Moji kolege i kolegice iz svijeta književnosti citatima i referencama koriste se učestalo: primjećujem da je u pitanju svojevrsno intelektualno sidrište, autori/ice i djela koje citiraju nisu samo njihovi književni uzori već i markeri društvene klase kojoj pripadaju. Antonio Gramsci, Karl Marx, Jacques Lacan, Michel Foucault, George Lucas, Danilo Kiš, Miroslav Krleža, Ivo Andrić, Borislav Pekić, Virginia Woolf, Theodor Adorno, Hannah Arendt i brojni drugi: – imena su kojih se bojim. U mladosti i formativnim godinama uz njih nisam rasla i spoznavala svijet i društvene odnose. Zato imam osjećaj da nikada do kraja nisam razumjela njihova djela i teze: osjećaj da iz nekog bizarnog razloga meni nisu dozvoljena. Kao što mi u mladosti nije bilo moguće imati vlastitu sobu, radni stol i policu s knjigama, u konačnici ni vlastiti stan u kojemu bih danas, jer toliko mi ipak omogućuje kakva-takva zarada, mogla smjestiti vlastitu kućnu biblioteku.
Kolega iz moje priče vjerojatno nije svjestan da je količina knjiga koju imam u svom zagrebačkom stanu za mene mala pobjeda nad obiteljskim naslijeđem: knjige koje su moje prethodnice skrivale kao slijepe putnike u ormarima s posteljinom sada su na polici. Moja okljaštrena kućna biblioteka rezultat je napora i odricanja, zbirka nevještog, lelujavog traženja vlastitog čitalačkog i spisateljskog ukusa. Dugotrajan marš do željene estetike, kojega nisu pošteđeni ni oni koji posjeduju bogatije kućne biblioteke.
Moderna psihoterapija nerijetko propušta osvijestiti vezu između primordijalnog osjećaja bezvrijednosti i društvene moći, o kojoj je, među rijetkima, pisao psihoterapeut David Smail u svojoj knjizi „The Origins of Unhappiness“.
Može se reći i da za dobro obrazovanje i načitanost nije važan korpus knjiga koje posjedujemo; postoje javne knjižnice, internet, e-book čitači… Znanje i kanonski tekstovi, kao i suvremena produkcija danas su dostupni u toliko različitih formata. Međutim, pomalo ste bespomoćni kada se sjetite nekog omiljenog i važnog djela, ali nemate ga pri ruci. Što preostaje? Neki moji znanci godinama mi poručuju da bih konačno trebala prestati željeti stvari koje ne mogu imati. Radila sam na tome putem psihoterapije, koja – pogađate – također košta! I – ponovno pogađate – nisam uspjela. Malo kasnije shvatila sam da negdje u sebi nisam ni željela takav „uspjeh“. Moderna psihoterapija nerijetko propušta osvijestiti vezu između primordijalnog osjećaja bezvrijednosti i društvene moći, o kojoj je, među rijetkima, pisao psihoterapeut David Smail u svojoj knjizi „The Origins of Unhappiness“, dok čovjek koji se na njega često pozivao, Mark Fisher, u svojim knjigama i tekstovima govori o specifičnoj vrsti anksioznosti – ontološkoj inferiornosti. U tekstu „Good for Nothing“ Fisher piše: „Depression is partly constituted by a sneering ‘inner’ voice which accuses you of self-indulgence – you aren’t depressed, you’re just feeling sorry for yourself, pull yourself together – and this voice is liable to be triggered by going public about the condition. Of course, this voice isn’t an ‘inner’ voice at all – it is the internalised expression of actual social forces, some of which have a vested interest in denying any connection between depression and politics.“
Čitajući Fisherove tekstove, preplavljuje me osjećaj olakšanja. Netko je konačno opisao najteži teret koji, od djetinjstva i adolescencije do danas, nosim na leđima. Jer sram zbog klase iz koje dolazim i inferiornost pred klasom čiji integralni dio nikada neću biti za mene su godinama bili psihološki kompleksniji zalogaji od mojeg lezbijskog rodnog identiteta i sve one opresije koja s njim dolazi. Lijek za tu tjeskobu su moji prijatelji, poput one koja mi je poslala ovaj Fisherov tekst. Ti prijatelji sa mnom dijele znanje koje su dobili u naslijeđe ili ga uspjeli steći svakodnevnom borbom u društvu i sustavu koji nas neprestano podsjeća na različite oblike opresije. Oni su najzdraviji dio lijeve, feminističke i queer zajednice koja ne podcjenjuje one među nama koji nisu imali priliku za bolje obrazovanje. Biti dijelom takvog communityja krajnji je cilj mojeg traganja, mjesto na kojemu mogu imaginirati stvarnu revoluciju. I punopravno participirati u njoj, bez osjećaja manje vrijednosti.
—