Ni Apokalipsa, ni katarza

Uprkos najavama da će koronavirus svijet promijeniti radikalno i trajno, dozvolite da izrazim skepsu u katarzični potencijal pandemije – u mogućnost katarze, uopšte.

„Ništa više neće biti isto“, čitamo. „Svijet kakav smo poznavali nestaje“, „Koronavirus donosi kraj kapitalizma“… Dajte, molim vas.

Baba mi je pričala o vremenu kada je španska groznica pogodila Crnu Goru. Na ionako siromašnu zemlju, opustošenu ratom, pala je bolest kojoj nije bilo lijeka. Ono najgore nije bila smrt, pričala mi je, nego glad. Ljudi su umirali kao muhe. „Ništa nismo znali“, govorila mi je baba, „u ono doba mislili smo da ljudi koji imaju groznicu ne smiju piti vodu. Nismo im dali da piju i bolesni bi se prosto osušili, kao grana masline.“ Onda bi napravila pauzu, zagledala se u daljinu i nastavila: „Koliko smo djece tako ubili, jer smo bili glupi i jer ništa nismo znali.“

Nisu li Prvi i Drugi svjetski rat – da ne idemo dalje u prošlost – bili kudikamo strašnija iskustva od pandemije koronavirusa, pa niti su doveli do kraja kapitalizma (naprotiv) niti su promijenili ljude i svijet koji oblikujemo?

Priroda je potpuno ravnodušna prema onome što mi nazivamo vrijednostima. Priroda ne poznaje vrijednosti. Ne postoji ništa što možete da pomislite, kažete ili učinite, pa da od nje izmolite milost.

Niti ćemo postati bolji, niti smo bolji ikada postali zbog katastrofe koja nas je zadesila, niti se katastrofe dešavaju da bismo mi postali „svjesniji“,„bolji“ i „izvukli zaključak“. Svemir nije holivudski film pa da meteori padaju na zemlju, kontinenti gore i virusi mutiraju, da bi se konstituisao heteroseksualni par ili glavni junak shvatio da je bio u zabludi i postao pristojnije ljudsko biće.

Posebna frakcija teorije o tome kako „moramo postati bolji, kao pojedinci i kao društvo“ oni su koji u virusu vide „pravednu kaznu koju nam je srezala priroda“. Ona, priroda, potpuno je ravnodušna prema onome što mi nazivamo vrijednostima. Priroda ne poznaje vrijednosti. Ne postoji ništa što možete da pomislite, kažete ili učinite, pa da od nje izmolite milost. Nešto smo skrivili prirodi pa ona na nas šalje viruse i ostale katastrofe? Inače bolesti, smrti i uništenja ne bi bilo? Znam šta smo skrivili danas: zagađenje, globalno otopljenje, kapitalistički način proizvodnje… A šta smo Majci Prirodi skrivili kada smo živjeli ekološki održivo i svjesno, a ona na nas „poslala“ kugu, kaznu hiljadu puta goru od koronavirusa? Šta su joj skrivili dinosaurusi, koje je istrijebila? Ekscesivno su prdjeli i tako zagađivali ekosistem?

Šta biste radije – proveli nekoliko sedmica u samoizolaciji u ugodnom, sigurnom stanu, ili proveli četiri godine u podrumu u Sarajevu, bez struje, vode i grijanja, dok vam po glavi padaju hiljade granata dnevno, a svaki izlazak van, po hranu, znači da ste na nišanu nekog snajperiste?

Nedjelju dana ne rade kafići, nedjelju dana smo prisiljeni biti u kući, i već nam se čini kako svijet stiže svome kraju? A šta vam, zapravo, fali? Imate kafu, imate pivo, imate internet. Možete čitati, možete pušiti, drogirati se, seks u doba koronavirusa kudikamo je sigurniji nego seks u doba kuge, možete gledati filmove… Možete čak i razmišljati. Probajte: razmišljajte satima o nečemu. Neće vas ubiti. Ako mislite da je nama teško i dosadno misliti, zamislite kako je bilo Kantu – on je to radio čitav život.

Ili da vam to kažem ovako: šta biste radije – proveli nekoliko sedmica u samoizolaciji u ugodnom, sigurnom stanu, ili proveli četiri godine u podrumu u Sarajevu, bez struje, vode i grijanja, dok vam po glavi padaju hiljade granata dnevno, a svaki izlazak van, po hranu, znači da ste na nišanu nekog snajperiste? Nekoliko sedmica samoizolacije uz fine napitke od kafe i dobre hedove u Ljubljani i Beču… Ili biste, možda, radije život u Kongu, gdje je najugodnija stvar koju sebi možete priuštiti, vrhunac hedonizma – samoubistvo?

Mislim tako dok sjedim na balkonu, pušim. Nasuo sam dva prsta crnog Bushmillsa, gledam fotografije koje mi je poslao prijatelj: Rim, osam uveče. Nigdje žive duše. A sve staro i sve lijepo. Kao muzej u tri ujutro.

Lijepo je uveče na balkonu, na moru. Čak i u martu, kad je još uvijek hladnjikavo. Piješ pristojnu irsku rakiju, gledaš sjene maslina, čuješ talase kako se lome o stijene. Niko od nas neće crći od sekiracije zbog stope smrtnosti od koronavirusa u Kini i Italiji. Smrt voljenog bića je tragedija, smrt hiljada ljudi u zemljama preko mora je statistika.

Pa ipak, kad čitaš o bolesti i smrti… obori to čovjeku raspoloženje.

Panika je, naravno, loša. Uspravan duh i vicevi koji razgone strah od virusa su, naravno, dobri.

Bolest i smrt su, međutim, ma kako ih mi dočekali – tu, kao što su uvijek tu.

Od ove bolesti, sva je prilika, nećemo umrijeti ni vi ni ja. Ali ova bolest nije „kao obična gripa“. Ne znam za vas, ali ja se ni sa gripom ne šalim. Zadnji put kad sam je imao, a donio sam je iz Švedske, opalila me na aerodromu u Štokholmu, jedva sam živ stigao kući. Trebalo mi je deset dana da stanem na noge. Groznica je učinila da mi se priviđaju starci kako hodaju sobom i sjede na mom krevetu. Posve mi je, hoću reći, jasno kako gripa može ubiti.

Sposobnosti da sve neupitne užase života, sve dok nam se ne zalijepe za lice, tretiramo kao apstrakciju, dugujemo vlastiti opstanak. Inače bi se pred jezom koja je svuda oko nas isti čas razbili u svemirsku prašinu, kao Nietzsche pred konjem, u Torinu. Koronavirus je učinio da ono što je obično apstraktno postane vrlo konkretno.

Život u doba korone se, u izvjesnom smislu, ne razlikuje u bitnom od našeg svakodnevnog života. Sa ili bez korone, život ubija – sve ubija.

Nema razloga za paniku: nikada nema, jer panika je neracionalan odgovor na opasnost. Kao što nema razloga ni za ignorisanje opasnosti: to je takođe neracionalan odgovor, samo na drugom kraju mape neracionalnih odgovora.

Život u doba korone se, u izvjesnom smislu, ne razlikuje u bitnom od našeg svakodnevnog života. Sa ili bez korone, život ubija – sve ubija. U slučaju života – smrtnost je sto posto. Sve ostalo je stvar interpretacije. Stila, takoreći.

Naše interpretativne matrice naši su istinski gospodari. To važi za vas i mene, pijačne nakupce i najveće žive umove, jednako. Sa jedne strane tu su tvrdnje kako će „virus promijeniti sve“, sa druge, posve očito, fakat da virus nije u stanju promijeniti naše interpretativne matrice – dakle nas.

Agamben je, sljedstveno svojoj interpretativnoj matrici, u pandemiji koronavirusa uočio da je Foucault bio u pravu. Pred njim se ukazalo vanredno stanje i goli život kao jedino do čega je savremenom čovjeku stalo.

Žižek je, kao dosljedan žižekijanac, uočio mogućnost uspostave neke vrste komunističkog poretka.

Aleksandar Vučić je u Srbiji uveo vanredno stanje – o tome je oduvijek sanjao, još kao dijete u vrtiću.

Milo Đukanović će, kada pandemija prođe, ili ne prođe, biti bogatiji za nekoliko miliona – kao što bi bio i da pandemije nije bilo. Elon Musk i Bill Gates će biti bogatiji za nekoliko milijardi.

Vi i ja ćemo, dok ne izađemo iz izolacije, potrošiti svih petsto eura ušteđevine.

Većina nas iz svega ovoga neće naučiti ništa. Biće nam dosadno, biće nas strah, onda ćemo, kada sve bude gotovo, izjuriti van, napiti se i pojebati se sa nekim.

Neki od nas će umrijeti – ako umrem, tek tada neću naučiti ništa.

Većina nas iz svega ovoga neće naučiti ništa. Biće nam dosadno, biće nas strah, onda ćemo, kada sve bude gotovo, izjuriti van, napiti se i pojebati se sa nekim. Vremenom ćemo se sve slabije sjećati „života u vrijeme konoravirusa“. Kao kroz maglu ćemo pamtiti da je to iskustvo trebalo nešto da znači, no nećemo imati pojma koje bi to značenje moglo biti. Oni među nama koji sebe doživljavaju kao intelektualne svoje će zaključke o svijetu i životu često podupirati vlastitim iskustvom iz „teškog vremena bolesti, punog iskušenja“. To je sve.

Da su naši životi u kućnoj izolaciji tekst, imali bi strukturu Joyceovih „Mrtvih“ ili Bernhardovog „Podruma“. Ne osobito dug, pomalo dosadnjikav tekst, pun banalnih epizoda i dijaloga, no onih za koje znaš da su priprema za nešto nesvakidašnje, ne-banalno, čovjek dođe u iskušenje da kaže – transendentno. To je ona vrsta teksta koji postoji da te, sa jedne strane, umrtvi, a sa druge učini anksioznim, jer neprekidno, iz retka u red, iščekuješ nešto. To nešto je kod Joycea posljednja rečenica, u kojoj snijeg pada na sva živa bića i na mrtve. U slučaju Bernhardovog „Podruma“, to su posljednje dvije strane.

Tu Bernhard piše ono što, mislim, važi i za naš virus i ono što će nakon njega uslijediti:

„Prošli smo gotovo sve što tek dolazi; ništa nas ne može iznenaditi jer sve su mogućnosti već dobro poznate. Ko je mnogo griješio, iritirao, smetao, razarao, uništavao, mučio se, studirao, često se nasmrt iscrpljivao, gotovo se ubio, lutao, ustručavao se pa se opet nije ustručavao, i ubuduće će lutati, griješiti, iritirati, smetati, razarati, uništavati, mučiti se, studirati, nasmrt se iscrpljivati i gotovo se ubiti, i tako sve do kraja.“

—

Tekst smo u aprilu objavili na slovenačkom prevodu. Ovde.