Pandemijski snovi: Grliti online

Dugi, mekani zagrljaj, traje satima ili minutama, sekundama. Koga briga, vrijeme u snovima nije moguće izmjeriti. Je li to treptaj koji kasnije, po buđenju, pamtim kao cijeli sat? Nevažno. Vlasnica ili vlasnik ruku koje me grle nema lica.

Neidentificirani grleći subjekt i ja obujmljeni plutamo u toplom eteru nesvjesnog. Nitko ništa ne govori, tijela se ne odmiču, no ne mogu reći ni da su slijepljena. Među nama je tanki, fini sloj molekula zraka. No, kao u svakom snu, i u ovome postoje neopozive činjenice koje sanjač ne preispituje. Tom tijelu vjerujem, štitim ga i ono štiti mene. Nema napete radnje, kadrova u bojama, u pitanju je samo zagrljaj. Nije moguće pregrliti se, ništa ne žulja, onako kao kada u stvarnosti nekada zažulja stvarno tijelo najvoljenijeg bića.

Nešto je plemenito u ovome, pomišljam dok se u danu vraćam na osjećaj iz sna.

Na javi shvaćam: tuđe tijelo od kojeg me rastaje budna svijest tijelo je mnogih mojih prijatelja. Stvarnih, ali i virtualnih.

*

U posljednjih godinu i pol većina mojih društvenih kontakata preselila se u virtualni svijet. Pandemijski blues i usamljenost singl lezbijke u srednjim četrdesetima prelili su se u sve moje navike i rituale i nepovratno ih izmijenili.

Samoća i usamljenost u pandemiji nisu onakvi na kakve sam navikla i iskušala ih ranije. U ozračju i atmosferi katastrofe kroz minute, sate i dane šulja se misao o smrti i bolesti. Svaki „kako si?” upućen iz vanjskog svijeta psiha doživljava kao spas i utjehu, slamku. U pitanju je radikalna samoća kojoj kao protuteža mogu parirati samo radikalna nježnost i mekoća. Prijateljstvo i empatija drugih ljudskih bića postaju potreba koja nadvisuje sve druge.

Većina mojih prijatelja zatvorila se u obiteljske i pseudobiteljske strukture, u pitanju su njihovi sustavi samozaštite u koje samci i samice poput mene rijetko imaju pristup.

Biti sam_a u pandemiji vrlo često znači 24 sata u danu biti sam_a sa svojim mislima. Misli su glasne, nemoguće ih je zauzdati, dolaze s različitih razina svjesnog, ali i nesvjesnog uma. Treba s njima nešto učiniti jer ometaju svakodnevno funkcioniranje. Iskušavam različite pristupe, bez većeg uspjeha. Na koncu se prestajem opirati, puštam ih da divljaju poput djece na prvom školskom izletu, moguće je da ću tako trošiti manje energije te smanjiti anksioznost.

Većina mojih prijatelja zatvorila se u obiteljske i pseudobiteljske strukture, u pitanju su njihovi sustavi samozaštite u koje samci i samice poput mene rijetko imaju pristup. Vremena su u kojima svatko svim snagama pokušava zaštititi i braniti svoj mikroprostor po cijenu života. I prije pandemije samačka kućanstva bila su na udaru ekonomske krize i društvene nejednakosti, a sada je pritisak udvostručen jer su prilike za sudjelovanje u životu kolektiva i zajednice svedene na minimum ili ih uopće nema.

Kako bih se osjećala bolje, pokušavam dozirati količinu vijesti iz vanjskog svijeta, no to je stalna alkemija: koliko mi je stvarno dovoljno da budem informirana o stvarima koje mi mogu spasiti život, a kada prelazim zdravu dozu i ulazim u stanje ošamućenosti informacijama, a tada je već kasno, jer već sam doznala, već sam konzumirala fatalni višak.

Čini mi se da me pandemijska usamljenost izobličuje. Ulazim u hipersenzibilna stanja koja nalikuju emocionalnim olujama nakon kojih osjećam snažnu fizičku iscrpljenost i tjeskobu.

Razgovaram o ovome s jednim prijateljem. I on je trenutno gej samac, govori mi da mu se u pandemiji događa nešto slično: ušao je u odnose s ljudima koje ne poznaje iz takozvanog „stvarnog života”. Jedno i drugo pandemija nas je zatekla u solo kućanstvima i kao što je svima nama zatresla temelje poznatog svijeta, učinila je nešto s mjestima na kojima se naša stvarnost dodiruje s virtualnim svijetom, fantazijom i zamišljajem. Granice su se pomaknule, a potrebe za bliskošću, kontaktom, brigom i pažnjom nastavile su bubriti u nama. Kada živiš sam_a tvoja potreba za prijateljima, tom izabranom obitelji koja ti nije nametnuta zakonom genetike, snažnija je, izraženija. Njihova mekoća i nježnost liječe i češljaju tvoje zapetljane neurone. Nemaš brojnu obitelj, nisi rodila djecu i razmnožila se, razumljivo je i marsovcima: odnosi s prijateljima su središte tvog svijeta!

*

I kao tinejdžerica bila sam sklona dopisnim prijateljstvima. U Jugoslaviji smo jedni drugima slali pisma, dopisivala sam se s vršnjakinjama i vršnjacima iz Srbije, Bosne, s Kosova. Sjećam se Milene iz Pančeva, Gordane iz Novog Sada. Poštar je svakog mjeseca donosio barem po dva pisma kojima sam se djetinje radovala. Nikad mi nisu bili dovoljni „stvarni prijatelji”, djeca iz moje ulice, razreda, škole. Oni su rijetko mogli razumjeti neke od stvari koje su mi bile važne. Ne zato što nisu željeli, već zato što smo rijetko dijelili iskustva i slične traume. Iz stvarnih prijateljskih odnosa tada nisam dobivala ono što sam trebala, prepoznavanje i dijeljenje zajedničkih tinejdžerskih strahova, trauma, ali i veselja, ushita, fascinacija. Više puta iza svojih leđa čula sam kako govore o meni, spomenula bi se uvijek jedna te ista riječ: čudna, riječ koja me je činila toliko posramljenom i izgubljenom. Bila sam mlada lezbijka u nastanku, a da toga još nisam bila svjesna. Svaki moj pokušaj da se identificiram s društvom iz razreda ili kvarta rezultirao je osjećajem još snažnije usamljenosti. Antene za gaydar dobit ću tek za nekoliko godina i smatrat ću ih najvažnijim alatom za vlastiti opstanak. Zahvaljujući njima pronalazit ću ljude s kojima ću se povezivati oko tema koje su mi važne: coming outa obitelji, srama zbog silovite, ali potiskivane žudnje prema strejt prijateljicama, potrebi da ponekad o sebi govorim u muškom rodu.

*

Moja nova, pandemijska prijateljstva se međusobno dijametralno razlikuju. Odvijaju se na različitim platformama, u velikoj mjeri im dinamiku i intenzitet zadaje priroda aplikacije.

Jedan od odnosa odvija se isključivo na mejlu. On je spor i najviše podsjeća na stara dopisna prijateljstva. Jedna drugoj preporučujemo knjige, muziku, tekstove na internetu, izmjenjujemo stavove i pandemijska stanja. Polagano se otvaramo, povjeravamo, slika o drugome dobije boje, dimenzije, volumen. Ne znam kako izgleda, ne poznam boju njezinog glasa, ali sam upoznala ritam njezinih misli. Kad dugo ne otpiše, osjetim zabrinutost, ali čekam, vježbam strpljenje, znam da postoji razlog. Poslije nekoliko tjedana u inboxu ugledam njezin mejl, iznenade me suze. Za svoju sentimentalnost krivim menopauzu, hormonski disbalans, urođenu sklonost svakodnevnom ganuću. S vremenom joj spontano odlučujem povjeriti nešto što još nitko od mojih prijatelja ne zna, nešto osjetljivo, važno, čega nisam bila svjesna prije nego što smo započele naše dopisno prijateljstvo. Prestaje biti važno što o njoj ne znam „važne” generalije, pažnja i mekoća koje iz tog prijateljstva dobivam mnogo su dragocjenije. Između nas su kilometri udaljenosti, ali ona zna kako me utješiti i umiriti, nasmijati, pokazuje mi naličje mojih strahova i tjeskoba. Želim njegovati to prijateljstvo, no to je lakše reći nego učiniti. Kako se njeguju virtualna prijateljstva?

Na kraju razgovora kažem joj: „Grlim te” i stavljam emotikon: smajl s raširenim rukama. Je li to onaj zagrljaj iz sna?

Drugi odnos je brz jer je smo odabrale chat na Messengeru. Koristimo sve opcije. Pisanje, snimanje glasovnih poruka, videopozive u hitnim, urgentnim situacijama kada jednoj od nas anksioznost i očaj posišu svu snagu. Ipak, s najviše gušta snimamo glasovne poruke, volim čuti glas moje prijateljice koja mi pripovijeda o svom danu, stvarima koje su joj se dogodile. Na kraju razgovora kažem joj: „Grlim te” i stavljam emotikon: smajl s raširenim rukama. Je li to onaj zagrljaj iz sna? Kad sam dobro raspoložena, raspojasam se i snimam joj humorne voiceove. Redam jedan po jedan u inbox, igram se stand-up komičarke. Snima mi odgovor, čujem njezin smijeh i kao nekada u vremenima prije kuge osjetim onaj bljesak zajednički posredovane vedrine, trenutak koji smo stvorili kontaktom, dijalogom, slušanjem. I to postaje jedino važno, vrijeme i sadržaj koji dijelimo u trenutcima koje konsenzualno odabiremo. Pitanje koje me ne napušta i na koje još uvijek nemam odgovor: možemo li se na ovaj način doista upoznati?

I još jedno: jesu li ove virtualne sesije nadomještanje stvarnog druženja i komunikacije? Ljudi koji stvarnim svijetom smatraju samo svoj stvaran svijet,onaj koji se odvija pred njihovim očima, teško razumiju o čemu govorim. Naša virtualna prijateljstva smatraju slamkom očajnika, upiru se objasniti nam kako su takvi odnosi temeljeni na projekcijama, učitavanjima, pretpostavkama… „To nisu stvarni odnosi”, sukus je njihovih izlaganja. Neki odu i korak dalje pa ih nazovu „nezdravima”. Sve rjeđe se trudim razuvjeriti ih, postaje mi jasno da između njihove „dobronamjerne bukvice” i stvarnosti koju tako uporno zagovaraju stoji gap privilegije života kreiranog u strogom itineraru različitih vrsta društvene normativnosti.

S drugim, također muškim gej prijateljem, pričam o svojim virtualnim prijateljstvima. On je mladi umjetnik, pripadnik generacije milenijalaca koji svoju potrebu za društvenošću, seksom, erotikom i romantikom zadovoljavaju uglavnom na dating aplikacijama poput Grindra i Tindera. Pojašnjavam mu kako nemam potrebu za sextingom ili hook-upom, a moj mladi prijatelj dodaje kako mu se čini da je moja virtualna pandemijska prijateljstva izgledaju kao epistolarno iskustvo srodnije praksama iz prošlog ili čak 19 stoljeća te da ima osjećaj da je neke od nas pandemija vratila u komunikaciju kakvu poznajemo iz romana Jane Austen. Čini mi se da je u pravu, nalazim da u tome ima nečega plemenitog i (samo)iscjeljujućeg. Dajemo si dovoljno vremena za odgovor, dinamika ovakvog dijaloga je polagana, vrijeme koje prolazi između dva mejla daje mogućnost i prostor za spoznaje, svjesnost o emocijama. Ova prijateljstva pomažu mi da kroz dijalog i slušanje bolje čujem sebe, u njima sam prihvaćena. Konačno: osjećaj usamljenosti i tjeskobe se smanjio.

*

U pandemijskim susretima nerijetko se potegnu uspomene na druženja (kave, izlete, putovanja, partijanja), s neskrivenim nostalgičnim tonom prisjećamo se vremena u kojima smo se oznojeni gužvali u prepunim klubovima, vlakovima, tramvajima i automobilima bez straha od zaraze. Čini nam se da smo tada „živjeli punim plućima”. Često i sama tako govorim, na brzinu se složim, zaboravljam koliko su zapravo hektični znali biti neki od onih „živih susreta” i razgovora koje smo znali voditi u pretpandemijsko vrijeme. U ono vrijeme kojega je bilo na pretek i koje nije distopijski otkucavalo u našim glavama, kao što to čini danas nakon svake zabrinjavajuće i strašne vijesti koja potrese naše svjetove. Uskakivanja u riječ, distrakcije i razgovori koje smo nerijetko vodili bez stvarne želje za razgovorom, najčešće iz potrebe da iz sebe izbacimo umor i nervozu nakupljenu od uloga koje smo prisiljeni igrati na poslu, u partnerskim vezama, čak i pred samima sobom. Zato, ali i ne samo zato, neka virtualna prijateljstva koje u ovom vremenu stvaramo donose zbiljsko rasterećenje, olakšanje.

Postoje dani u kojima moji virtualni prijatelji izgovaraju rečenice koje mi spašavaju život. To nisu instant-utjehe natipkane u chat prozor ili tijelo mejla, već mjesta na kojima se naša emocionalna stanja dodiruju, odjekujemo jedni u drugima i u tom ehu događa se dodir, zagrljaj za kojim toliko žudim, onaj iz mog sna. Svaki dan jedan prijatelj, po jedna rečenica, jedan čun za prelazak na drugu obalu.

Svijet može skončati, ali ne smije se dogoditi da nestane interneta.

Čupam stih iz stare omiljene pjesme novovalnog benda, iz vremena prije pola stoljeća. U novonormalnome dobiva posve novo značenje, drugačiji potencijal.

To je stvaran svijet oko mene, samo čekam da prođe, pjeva Milan Mladenović iz Ekatarine Velike.

Svijet može skončati, ali ne smije se dogoditi da nestane interneta. Izbjegavam odlaziti na mjesta s lošom vezom. Grliti offline? Ne, za mene u ovom trenutku ne postoji takva privilegija.

Zato ne pristajem na čekanje stare „stvarnosti”, nije izvjesno da ćemo je tako skoro živjeti ponovno, na onaj način i uz ona pravila kojih se sjećamo prije pandemije. Valja prestati željeti da se vrati prošlost i stare navike. Taj svijet smo prokockali i on više nije u ponudi, možemo ga analizirati kroz teorijski okvir, o njemu pisati nostalgičnu fikciju i autofikciju, snimati filmove i TV serije, ali nitko ga više neće moći rekreirati onakvog kakvog smo ga živjeli. Nemoguće je poništiti učinjeno. Što prije prihvatimo, manje će boljeti.

*

Grliti online za mene je sada jedini način samoočuvanja, jedini dostupan put do Drugoga. Nastavak kultivacije radikalne nježnosti.

Neka je meka digitalna koža mojih virtualnih prijatelja.

—