Sve naše devedesete
Kad sam slušao i čitao ljude koje poznajem kako govore o traumi koju im je ostavio proljetošnji zagrebački potres – a nije riječ o osobama koje su ozlijeđene ili ostale bez krova nad glavom – moja instinktivna reakcija bila je bešćutna. „To su ljudi koji su ili rođeni nakon rata, ili su ga proveli mimo svega, na nekom mjestu kao što je Zagreb”, uporno sam, i unatoč sebi, pomišljao. I tad mi je bilo jasno da je to pogrešno, no tako je izgledao moj gut reaction: pozicija nekoga tko je doživio i preživio puno gore – pa je konzekventno upravo on/ona istinska žrtva te otud i raspolaže nekim fundamentalnijim uvidom u patnju – zna biti neodoljiva. Divim se ljudima koji se u sličnim situacijama, čak i kad su sami sa sobom, umiju i mogu oduprijeti zovu moralnih visina.
Međutim, na paralele između rata devedesetih i događanja iz neslavne 2020. nisam počeo pomišljati tek nakon potresa: one su mi se nametnule već u prvim tjednima prošlogodišnje krize. Dok je virus, popraćen lavinom panike, prodirao u naše krajeve, nalazio sam se u Mariboru, na kolektivnom rezidencijalnom boravku s teatarskom organizacijom s kojom surađujem. Ispočetka su se svi oko mene sprdali sa strahom od novoga „kineskog virusa”; potom je situacija gotovo preko noći postala mučno ozbiljna. Događanja su se lančano otkazivala; sa polica apoteka nestalo je maski i dezinficijensa; odjednom se govorilo o pandemiji; zatvaranje granica spominjalo se kao izgledno. Pojavila se dilema: da li ostati u Mariboru i pripremati radionicu koju trebamo održati, računajući da će se situacija smiriti i da je stvar ionako prenapuhana, ili se iz predostrožnosti vratiti u Zagreb (gdje svi živimo)? Ta neće zatvoriti granice, to je apsurdno. Budale dižu paniku. Tako smo govorili jedni drugima, no sve smo manje i manje vjerovali u vlastite riječi. Meni je pak cijeli proces izazivao neugodan déjà vu.
Dominantno osjećanje kod ljudi bila je nevjerica: kakvim će nas još oružjima i na kojim frontovima napasti ova sezona i ova godina?
Zdravorazumsko uvjerenje da se naš način života neće i ne može tek tako preokrenuti naglavačke prizvalo mi je u svijest sličan sentiment od prije više od četvrt stoljeća. U proljeće 1992. njega su dijelili moji roditelji, rodbina, obiteljski prijatelji i manje-više svi u mom okruženju u mojoj rodnoj Bosni i Hercegovini. Ni barikade, ni pucnjava, ni sve oštrija retorika političara, pa ni činjenica da su borbe u Hrvatskoj već odavno bile prerasle u rat, nisu uspijevale srušiti vjeru u „normalnost” koju živimo i s kojom smo srasli. Neće zatvoriti granice. To budale pucaju. Idioti dižu tenzije. Granice se, međutim, jesu zatvorile, budale su bez pardona nastavile pucati, a rezultate sam dobio priliku i sâm upoznati izbliza, u dvije godine provedene u bihaćkoj enklavi – pod granatama i u izolaciji od okolnog svijeta. Na temelju takvog iskustva, morao sam si priznati da mi nije nezamislivo ni da od Maribora 116 kilometara udaljeni Zagreb preko noći postane nedostižan. Među ostalim i na moje insistiranje, riješili smo da otkažemo daljnje rezidencijalne aktivnosti i vratimo se ranije, što se pokazalo dobrom odlukom: samo dan kasnije mjere na graničnim prijelazima drakonski su pooštrene, dotle da su cijeli autobusi provodili i po nekoliko dana na ničijoj zemlji, u paklu pravne države.
Strah i panika u susretu s dotad nepoznatom zdravstvenom prijetnjom vjerojatno su bili na vrhuncu u trenutku kad se dogodio se martovski potres. Možda i dominantno osjećanje kod ljudi bila je nevjerica: kakvim će nas još oružjima i na kojim frontovima napasti ova sezona i ova godina? Kako je godina odmicala, primjećivao sam da se moji vršnjaci i nešto stariji od mene sve češće tješe po principu: preživjeli smo devedesete, i ovo ćemo. I rat se najprije činio kao nemogućnost, zatim kao incident, potom kao gotovo prirodno stanje – a onda je samo prošao. Znale/i smo da svijet nakon 2020. nikad neće biti isti, baš kao što ni naš djelić svijeta nakon rata to nikad nije bio, pa ipak smo (si) govorile/i: i ovo će proći. Ni onim pesimističnijima vjerojatno nije padalo na pamet da će, što se tiče Hrvatske, godina najsvirepija iznenađenja ostaviti za kraj. Međutim, prednovogodišnji niz potresa na Baniji ne samo da je grad Petrinju i nekoliko okolnih sela praktički sravnio sa zemljom, već je i ratne aveti koje su neki od nas nosili na pameti prizvao u izvanjski svijet. Kao da su se dvije historijske sekvence, ona ratnih devedesetih i ona pandemijsko-potresne 2020., najednom stopile u jedan te isti košmareskni flow.
Banija je kroz povijest bila etnički izrazito mješovita regija. U Drugome svjetskom ratu doprinos tamošnjeg stanovništva Narodnooslobodilačkom pokretu bio je masovan, a žrtve u borbi protiv fašizma i okupacije ogromne. Kao i neki drugi krajevi s bogatom partizanskom tradicijom – recimo, susjedna Bihaćka krajina iz koje potječe dio moje familije – Banija je u procesu komadanja Jugoslavije osobito krvavo nastradala. Najprije je 1991. protjeran i izbjegao najveći dio hrvatskog stanovništva, a potom je 1995. ta sudbina dopala Srbe. Za razliku od BiH, u kojoj koncept povratka izbjeglica ipak figurira u javnoj svijesti, a i u dejtonskom ustavu – makar i kao prvenstveno kozmetička korekcija učinaka etničkog čišćenja – u Hrvatskoj ne postoji ni taj kozmetički minimum. Republika Hrvatska je nakon rata kroz svoj pravno-administrativni aparat opstruirala povratak Srba, ali nije se bogznakako trudila ni oko povratka i naseljavanja hrvatskog stanovništva. Cijeli krajevi poput Banije ili pak susjednoga Korduna i Like pušteni su da odumru. U medijima je nedavno objelodanjena činjenica da se poslijeratna obnova kuća na Baniji obavljala ispod stručnih i sigurnosnih standarda – drugim riječima, da se na obnovi bezočno kralo – što je rezultiralo time da su mnoge šupe i štale bolje izdržale potres nego kuće u kojima su ljudi živjeli. No posrijedi je tek ilustracija stare javne tajne: da je hrvatska država odavno odustala od znatnoga dijela vlastitog teritorija.
Prirodna nepogoda nikad nije samo prirodna. Ne postoji binarna opozicija između prirode koja se buni s jedne te društva i civilizacije koji se nalaze na njenom udaru s druge strane: svaki potres, oluja, tornado, cunami ili poplava također je i društvena činjenica.
Kod svakog zaokreta udesno na političkoj i kulturnoj pozornici Hrvatske zadnjih godina ovdašnja nezavisna kulturna scena voli govoriti o „povratku devedesetih”. Potresi su, zauzvrat, s brutalnom uvjerljivošću demonstrirali kako su „devedesete” sve vrijeme tu – ne u smislu neke fantazmatske „zaostalosti” ili „življenja u prošlosti”, već kao vrlo opipljiva stvarnost-unutar-stvarnosti. Naime, ako su za neke od nas potresi nastupili kao okidač za flashbackove i reminiscencije, za druge su značili neposredno i traumatično uprizorenje ratnog iskustva: šok udara i rušenja, bježanija, dezorijentiranost, panika. Sedmero ljudi je poginulo, dvadesetak ozlijeđeno. Većina stanovništva preseljena je u kontejnerske kućice i drugi improvizirani smještaj. Traume su se nastanile duboko u ljudima.
Prirodna nepogoda nikad nije samo prirodna. Ne postoji binarna opozicija između prirode koja se buni s jedne te društva i civilizacije koji se nalaze na njenom udaru s druge strane: svaki potres, oluja, tornado, cunami ili poplava također je i društvena činjenica i upisuje se podjednako u društvenu konstelaciju kao i u kontinuitet prirodnih zbivanja. I val potresa u Hrvatskoj 2020. i, na primjer, poplave u Bosni i Hercegovini 2014., imali bi drugačije reperkusije i na drugi način ostali zapamćeni kad bi zemlje u kojima živimo drugačije izgledale. Nedovršene ili sklepane kuće, zapuštene i propale ceste, zaboravljena infrastruktura, nisu drugo doli „društveni” stratum koji omogućuje da prirodna zbivanja postanu prirodna katastrofa. Sad kad su se tektonska pomjeranja primirila, suočavamo se – stradali na jedan, mi ostali na drugi način – s perspektivom turobne neizvjesnosti. Kako očekivati od institucija koje su decenijama sustavno zapostavljale jednu regiju da sad odjednom promijene kurs i angažiraju se na tome da je iz temelja rekonstruiraju? Kakvi su kapaciteti ostalih aktera – humanitaraca, nevladinih organizacija, volontera – i što je realno od njih očekivati? Koliko dugo će uopće pažnja javnosti biti usmjerena na poharanu Baniju? Ova i ovakva otvorena pitanja djeluju, opet, prokleto poznato.
—
