Teror dobrog raspoloženja
Prije otprilike sedam godina, nekoliko mjeseci nakon preseljenja u Berlin, jedan poznanik, na jednoj kućnoj žurci, rekao mi je da se ne osjeća dobro. „Šta ti je“, pitao sam, polako se navikavajući na small talk ritmove koje ranije nisam poznavao. Rekao mi je kako je sjeban, odnosno tužan jer je tog dana cimerku s kojom je dijelio stan morao zamoliti da se iseli. Zbog toga je osjećao grižnju savjesti. Pitao sam ga zbog čega je morao da je zamoli da se iseli. Oprezan u small talku, nisam želio reći zbog čega ju je morao izbaciti. Odgovorio je kako već neko vrijeme njegova cimerka nije pokazivala nikakve znake socijalizacije. On je svoj stan dijelio sa njom i još jednom djevojkom i navikli su da zajedno spremaju obroke, ručaju, druže se. Ona se (bivša cimerka) u posljednje vrijeme često osamljivala, svoje obroke spremala je sama, jela je sama u sobi, i nije se pretjerano družila s ostalima. Rekao sam kako mi zvuči kao da je njegova cimerka bila depresivna. „Jeste“, rekao je, „već neko vrijeme bila je u depresiji, umro joj je otac.“
Tu sam zapeo o naš small talk čvor i nisam nastavio. Bio sam još svjež na novom terenu, nisam poznavao ljude, nisam previše poznavao ni samog sebe pa sam odlučio da mog poznanika prepustim nekom drugom, virtuoznijem small-talkeru, nekom ko će mu reći da ne treba da se osjeća loše, da ga potpuno razumije, da nije lako dijeliti stan (i večere, i kućne žurke i mamurluke) s nekim ko je u depresiji. S nekim kome je nedavno umro otac.
Bilo je jasno (onako kako je samo paranoja jasna), da bi se opstalo u razgovoru, trebalo je biti dobro raspoložen.
Od tada sam prilikom skoro svakog susreta s ljudima, u kafani, na žurci, čak i sa prijatnim komšijama u ulazu, osjećao to nešto, teško opisivo, sveprisutno, što sam za sebe nazvao „teror dobrog raspoloženja“. Bilo je dovoljno useliti se u novu zgradu, nekoliko puta sići stepeništem i sresti nekog od komšija da bi se osjetilo ono za šta idealna, neuhvatljiva riječ postoji upravo u jeziku na kojem se pomenuti osjećaj javlja – Das Unheimliche. Na moje dobar dan, komšija bi odgovorio započinjanjem malog razgovora. Možda zbog stranog jezika ili zbog nekog drugog, manje jasnog hendikepa, uglavnom ne bih nastavio. Odnosno nastavio bih onoliko koliko mi pristojnost nalaže, ali ne bih u naš mali razgovor dosipao gorivo, jednostavno bih ga završio i prošao dalje. To nešto ostalo bi da visi za nama. Kao počinjena greška zbog koje ću jednog dana platiti. Bilo je jasno (onako kako je samo paranoja jasna), da bi se opstalo u razgovoru, trebalo je biti dobro raspoložen. Na kućnim žurkama trebalo se smijati na svaku glupost koju neko saopšti. Trebalo je pričati o svojoj zemlji tako da slušalac poželi da je posjeti. Da bi se zadržala soba u stanu, trebalo je, znači, biti dobro raspoložen kad god je moguće.
Tu i tamo viđao sam svog poznanika, uglavnom na kućnim žurkama zajedničkih prijatelja, i činilo mi se da je prevazišao grižnju savjesti. Kad sam ga posljednji put sreo (bio sam sȃm u kafiću, nisam ga pozvao da sjedne za sto jer su u međuvremenu već prošle godine i naučio sam neke stvari), rekao mi je da planira da napiše epic fantasy roman u nastavcima, nešto kao „Igra prijestolja“. U međuvremenu je možda i uspio.
Na istoj kućnoj sjedjeljci na kojoj sam upoznao svog poznanika, prvi put sam odgovorio na pitanje odakle dolazim i naišao na oduševljenje slušalaca. Moj je odgovor pokrenuo makar nekoliko istih ili sličnih anegdota sa balkanskih road-tripova.
Tokom posljednjih sedam godina često sam mislio na njegovu cimerku. Na njenom slučaju razvio sam malu, ličnu teoriju (zgodnu za držanje pažnje na kućnim sjedjeljkama) o teroru dobrog raspoloženja u društvu koje ne poznaje, ne uživa i ne podnosi tugovanje. S druge strane, društvo terora dobrog raspoloženja odlično podnosi sve manifestacije dobrog i odličnog raspoloženja. Recimo, anegdote sa putovanja. Čak iako posljednjih desetak godina, organizovane logikom low-cost letova, sve putničke anegdote liče na jedna na drugu, i dalje su na cijeni. Na istoj kućnoj sjedjeljci na kojoj sam upoznao svog poznanika, prvi put sam odgovorio na pitanje odakle dolazim i naišao na oduševljenje slušalaca. Moj je odgovor pokrenuo makar nekoliko istih ili sličnih anegdota sa balkanskih road-tripova. Takođe, na istoj sjedjeljci novim poznanicima predstavio sam se kao pisac, a oduševljenju gostiju nije bilo kraja. Sljedeće pitanje bilo je da li pišem na engleskom, kao da se podrazumijeva da onaj ko planira da ga bilo ko čita svakako piše na engleskom, ma odakle dolazio. Nakon prve serije small talka, na jednoj od prvih kućnih sjedjeljki u velikom gradu, shvatio sam da su u društvu terora dobrog raspoloženja na cijeni priče o putovanjima, umjetničkim planovima i uspjesima svih vrsta i da je sve manje-više u redu dok neko iznenada ne završi u depresiji, nakon što mu umre neko blizak. Smrt je, očigledno, najveći neprijatelj svakog plana.
Korota – tako se period tugovanja za bližnjim zove u Crnoj Gori. U Crnoj Gori korota je skoro dio folklora. U bliskoj prošlosti žene su za svojim pokojnim muškarcima (muževima, braćom, sinovima) crnu odjeću nosile do sopstvene smrti, pristajući na model ponašanja koji je uglavnom podrazumijevao konstantno konzumiranje tuge. U zajednici, žena koja bi se posvetila koroti stekla bi određeno poštovanje, dijelom bazirano na sažaljenju, ali i na divljenju zbog upornosti da tuguje i žali neprestano, do kraja života.
Cimerka mog poznanika svakako nije bila stara Crnogorka. Bila je mlada Dankinja. Za ocem, pretpostavljam, nije planirala da nosi crninu do smrti. Željela je, siguran sam, jednostavno tugovati, neko vrijeme, dok se tuga ne preseli u sjećanje i odatle nastavi da svijetli u mraku. Ali i to je bilo previše. Čak i uzdržana, skandinavska verzija korote, za dobro raspoloženo društvo bila je uznemirujuća. Jer – pitanje visi u vazduhu kao samoubica na solidnom konopu – zašto biti tužan kad se može biti srećan? Odgovor zna svaki dobro raspoložen komšija, potrebno je samo proćaskati na stepeništu.
—
Fotografija: Ilija Đurović
