Pandemijski snovi: Naša Kuća

U ovom tekstu neću pisati o pandemijskim noćnim morama, odbijam ih dijeliti s vama. Zašto uostalom i bih; zgusnuti i nadrealni snovi mojih prijatelja i poznanika umnogome nalikuju jedan drugome.

Moj najljepši pandemijski san nema naročito izazovnu radnju, ne diči se živopisnim likovima iz stvarnog i virtualnog svijeta. Ime mu je Zajednica. Odmahujete glavom ili uzdišete, riječ ste već toliko puta čuli na društvenim mrežama i kojekuda na internetu: iz usta političara i aktivista, sociologa, voditelja TV vijesti…

Nalazimo se u kući, svjetonazorskim okvirom pomalo nalikuje na onu iz kultne pjesme „Zemlja“ Ekatarine Velike, atmosferom kući iz filma „Call me by your name“.

Naša Kuća nije obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo, ne bavimo se biodinamičkim uzgojem i prodajom povrća ili voća. Možda zasadimo malo povrća za vlastite potrebe, uredimo ljuljačku ili boćalište, teren za košarku. Vjerojatno na trenutke podsjećamo na neki od onih ljevičarskih ljetnih kampova ili romantično-patetična društva mrtvih pjesnika i filozofa. Međutim, to su samo asocijacije na poznato, a ovdje se radi nečemu drugačijem.

Prošlo je 16 sati služenja kapitalizmu, 16 sati borbe za mir, potrage za nekim tko će me saslušati ili razumjeti, nahraniti mi ego, umanjiti krivnju i ostale destruktivne misli.

Ovaj sam san počela sanjati u jesen 2020. godine. Upravo je započinjao drugi val epidemije koronavirusa. Iz dana u dan sjedila sam sama u malenom, unajmljenom stanu u zagrebačkom predgrađu. No ne treba zamišljati socrealističku sliku: bio je to (i još uvijek jest) udoban i lijep mali stan u kojemu se nalazi sve što samici ili samcu treba za život. Međutim, svakodnevno bivanje s vlastitim mislima koje ne remeti glas ili prisustvo Drugoga u meni stvara tjeskobu i nemir, oduzimaj mi mogućnost da svoje strahove usitnim i recikliram, podijelim s nekim tko sa mnom živi u istom kućanstvu ili ih na bilo koji način iskoristim za kreativni rad ili osobni rast.

San se ponavlja, u razdobljima od nekoliko dana sanjam ga svake noći, onda prestane, pa ga dozivam. Uspijevam se u njega vratiti, jutrima sam radosna kada shvatim da sam opet sanjala Našu Kuću. Navečer se s guštom naslonim na jastuk i zaspim. Idem kući.

Čekaju me moji ljudi. Prošlo je 16 sati služenja kapitalizmu, 16 sati borbe za mir, potrage za nekim tko će me saslušati ili razumjeti, nahraniti mi ego, umanjiti krivnju i ostale destruktivne misli.

U Našoj Kući ne moramo se boriti za pažnju drugih. Naša Kuća je ugodna utopija koju još nismo ostvarili, o njoj još uvijek maštamo. Ako je uspijemo sagraditi, izgledat će drugačije nego ona u mom snu. Suživot će biti proces: bit će zajebanih dana, netko će poželjeti otići, netko će se vratiti, netko će usprkos svemu osjećati da je i dalje sam i neshvaćen. Naša kuća je ona žuđena „izabrana obitelj“ na okupu, nasuprot biološkim obiteljima u kojima smo kao seksualne, etničke i druge manjine proživjeli traume neprihvaćanja, odbacivanja i/ili nasilja.

Godine života u podstanarskim stanovima i prostorima u kojima vladaju hijerarhije i „teror vlasništva“ moj su san iz područja spekulacije u posljednje vrijeme gurnule u prostor potihog planiranja. Postajem sve spremnija na korake prema ostvarenju ove ideje. U tome me učvršćuje umjetnica i pjesnikinja Lora Mathis koja sintagmom „radical softness” precizno govori o onome što nam nedostaje u odnosima s bliskim ljudima, ali i prema samima sebi. Radikalna nježnost za nju je dragocjeno oružje u borbi za očuvanje mentalnog zdravlja.

Pitala sam neke svoje prijatelje o ovoj temi. Nije me iznenadilo da većina njih mašta o nekoj vrsti slične zajednice. Razlikuju se tek u detaljima vezanima za geografsku lokaciju, uređenje prostora, broj članova kućanstva, no jedan za mene uznemirujući detalj pojavljuje se u gotovo svim njihovim iskazima: zajednički život u zajednici većina njih ostavlja za penziju i vrijeme u kojemu će ući u treću dob. Pitam se o čemu, doista, govori to odlaganje?

Kamera nas je ulovila u trenutcima pripreme na odluku o promjeni životnih sredina. Selidbu iz preskupih i prebučnih gradova i mjesta svatko ne zamišlja jednako.

Moje prijateljice lezbijke, gejevi, trans osobe, heteroseksualci – svi oni žive partnerske odnose i solo živote koji ih, tvrde, ispunjavaju. Lijepo im je, problem je, često tvrde, tek nasilje vanjskog svijeta koji je nemoguće posve izbjeći. Sanjare o selidbi iz grada u kuću na selu, u šumi, u uvali na otoku. Neki su dovoljno vješti i imućni pa ostvare svoj san, pozivaju nas u goste, dolazimo k njima i provodimo neko vrijeme zajedno. Sve izgleda poput raja, bilo bi cinično i zlonamjerno u priču nervozno gurati famozno „ali“. No, ipak, pitam se u sebi: je li to sve što možemo učiniti? A što je s onima drugima, onima koji nemaju novac kojim mogu stvoriti privatan i ugodan raj?

Mnogi moji prijatelji u pandemiji pate, anksiozni su, imaju relapsove ranijih mentalnih poremećaja, njihova intimna partnerstva na ozbiljnoj su kušnji. Neki piju, puše ili jedu više nego ranije, novac teško zarađen prekarnim poslovima ulažu u psihoterapiju. Brinemo se jedni za druge, komuniciramo chatom, videopozivima, mailovima. Nije dovoljno, osjećam da je moja pomoć jalova, gasim(o) male požare, veliki i dalje haraju. Svatko je sam u svojoj kutiji, u svojem zadimljenom, zaključanom kućanstvu. Sjetim se stihova pjesme „Sami” grupe Letu štuke, u kojoj njezin autor Dino Šaran pjeva: „Penicilin napada frižider, vrijeme prolazi, niti gdje idemo, nit nam tko dolazi…“.

Nakon što smo uspjeli realizirati svoje rodne identitete, ostvariti se na profesionalnim poljima, zasnovati istospolne zajednice, ostvariti pravo na roditeljstvo, institucionalizirali smo queer ljubavi… I što sada? Je li ovo kraj borbi?

Rijetki pandemijski posjeti mojih prijatelja završavaju emotivnim rastancima i skoro svaki put osjetim bezdan koji se otvori nakon što ih na odlasku zagrlim i pozdravim, u mene nahrupi tuga borbenim tenkovima, kao nikada ranije, u „mirnodopskim“, pretpandemijskim vremenima. Ostanem zapanjena i posramljena količinom melankolije koja u tren oka ispuni prostor mog stana nakon što odu. Pokušavam čitati ili raditi neki kućanski posao kojemu nije vrijeme poslije ponoći. Proganja me, uporno i dosljedno, ista misao: možemo li jednom u budućnosti živjeti zajedno? Hoćemo li ikada pokušati oživjeti Našu Kuću?

Nakon što smo uspjeli realizirati svoje rodne identitete, ostvariti se na profesionalnim poljima, zasnovati istospolne zajednice, ostvariti pravo na roditeljstvo, institucionalizirali smo queer ljubavi… I što sada? Je li ovo kraj borbi, treba li gnjaviti dalje ili je sada konačno vrijeme za kolesterol i visoki tlak, krizu srednjih godina, tajne veze na dating aplikacijama, trkačke polumaratone, beskrajna natjecanja u pripremi sushija, ramen juhe i beskvasnog kruha…

Ali sarkazam i ironiju na stranu: reći ću vam i kako zbilja, u stvarnosti, vidim Našu Kuću.

Primarno je da svatko ima vlastiti prostor, neku manju stambenu jedinicu, pa makar to bila i samo spavaća dnevna soba s jednim malim radnim ateljeom, prostorom. Ostalo su zajedničke prostorije: kuhinje, blagovaonica, soba za vježbanje i igre, kupaonice i WC-i. Spominjem kuhinje u množini jer znam da vegani trebaju svoju, a svejedi svoju, a nisam zamislila isključivost na planu prehrane. Suradnju između te dvije kuhinje jesam. Na primjer: danas baš neću jesti piletinu, nego tofu i nešto biljno pa odlazim veganima. Long story short: postoje stvari koje radimo zajedno, ali i stvari koje radimo samostalno, bez upliva kolektiva. I to u Našoj Kući nije strogo propisano, ali postoji poštovanje prema prostoru drugoga. Uvjet je da se brinemo jedni o drugima, da nismo „stranci“ koji samo dijele stambeni prostor. I da dijelimo lijepe atmosfere, da uskačemo kad je nekome grdo i tjeskobno. Da postoji dublja povezanost među nama kao ljudima i stvari koje dijelimo na kulturnom i umjetničkom planu. Vizije zajedničkog života me ne napuštaju. Naše obitelji, naše rasute queer obitelji koje se susreću na zajedničkim ljetovanjima, prosvjednim marševima i povorkama ponosa, večerama, tulumima, izletima, projektnim putovanjima želim vidjeti u istoj kući, Našoj Kući.

Trebamo prostor za disanje, utjehu, toleranciju i mjesto za radikalnu nježnost i mekoću!

Prilika je to da se prekine očaj i nesigurnost bezdomnosti i započne novo iskustvo u kojemu, dijeleći iste ili slične životne i svjetonazorske vrijednosti, rastemo kao ljudi. Nema potrebe da dalje okolišam i odlažem te da vam pod nos stavljam teorijske citate: Naša Kuća je obitelj koju gradimo vlastitim emocionalnim kapitalom, krajnje oživotvorenje koncepta odabrane obitelji koji tako često spominjemo u LGBT zajednici.

Ostvarimo je i prekinimo odlaganje!

—