• Slovenščina
  • English

Već svaka antikapitalistička ptica na grani zna priču o potrošačkom društvu koje nas primorava da sebi postavljamo uvijek nove, nedostižne ciljeve, kao što je dobro poznato da, osim što počinjemo da želimo košulju, fotelju ili ruksak kakav nam pokazuju sa online reklame ili uličnog bilborda, počinjemo da želimo i tijelo slično onom koje na reklami nosi naočare koje nam nedostaju da kroz njih konačno vidimo sreću. U svemu tome ima nečeg užasnog, i pritom ne mislim samo na ideološku jezu.

Mislim na hladnoću, seksualnu hladnoću, sliku lišenu bilo čega što bi se moglo nazvati suštinski uzbudljivim. A kad kažem uzbudljivim, mislim na klasičnuseksualnu želju, strast, nešto potpuno suprotno modernoj potrošačkoj želji. Iz nekog razloga materijala za strast u ponudi sa reklame nema.

Istraživanje jasno kaže, ako je istraživanjima vjerovati: naši socijalistički očevi i majke jebali su se češće i bolje.

Uprkos tome, većina ljudi na ulici sve više liči na tijela sa reklame. Već iz kratkog pogleda na muškarce i žene u mimohodu kroz moj kvart može se pretpostaviti da srednja klasa redovno praktikuje fizičku aktivnost. Blagosloven slobodnim vremenom, ponekad hvatam sebe kako na uobičajeno, osmočasovno radno vrijeme svojih sugrađana dodajem vrijeme potrošeno na vježbanje i pripremu zdrave hrane u službi pretvaranja svoje tjelesne mase u prototip sa reklame, i dolazim do računice po kojoj u dnevnoj satnici mojih saputnika ne ostaje previše vremena za bila šta izvan očekivanog. Čini mi se da upravo tu, u manjku bavljenja neočekivanim, ili nezadatim, leži naš tromi, impotentni zec sa reklame.

Imam lošu naviku da pažljivo i dugo posmatram ljude na ulici, u kafiću ili vozu. U svom kvartu dijelim ih na dvije grupe: starosjedioci (druga i treća generacija bliskoistočnih izbjeglica koji su u Njemačku stigli sedamdesetih godina prošlog vijeka) i hipsteri (mlađi bio-Nijemci i novi, cool gastarbajteri sa svih strana svijeta, koji su se u kvart doselili tokom posljednjih desetak godina, uglavnom privučeni vajbom grada i dobro plaćenim poslovima koji su ih već po dolasku lansirali u stabilnost srednje klase). Osim što imam naviku da posmatram ljude, imam još jednu lošu naviku: većinu dnevnih aktivnosti objašnjavam, svodim i gledam kroz zadovoljenu ili nezadovoljenu seksualnu želju prolaznika, učestalost seksualne aktivnosti i ostale pseudofrojdovske kurcolomije kojima mi je zagađen um.

Kratka, frojdovska digresija: prije nešto više od petnaest godina, kad je pokušala iz mene da izvuče informacije o novoj djevojci mog starijeg brata, moja me pokojna baba upitala: „Što ti misliš, žive li njih dvoje?“ Bio sam zbunjen. „Kako misliš žive li“, pitao sam uvijek radoznalu babu. Vjerovao sam da je zanima žive li zajedno u stanu iako je baba znala da moj stariji brat i dalje živi sa mnom i našim roditeljima. Baba je dopunila pitanje: „Spavaju li?“ Iz drugog puta sam shvatio. Baba je željela da zna da li moj brat i njegova djevojka imaju seks. Nisam znao odgovor i babino sam pitanje zaboravio, sve dok nisam i sam počeo ozbiljnije da istražujem življenje. Babin jezik je, kao i obično, bio precizan. Kako su godine prolazile, polako sam shvatao zašto je moja baba dvoje ljudi koji imaju seks smatrala ljudima koji žive. Iz toga proizilazi (iako baba to nije direktno rekla) da par koji nema redovan seks, ili ga nema uopšte, ne živi. Oni bi, po mjerilima moje babe, bili mrtvi ili blaže rečeno neživi. Zapravo siguran sam da bi u njenom rječniku bili neživi, jer riječ mrtvi u sebi sadrži život, pa makar i bivši, dok riječ neživi u sebi ne sadrži baš ništa.

Na žive i nežive, tako danas najčešće dijelim ljude oko sebe, bilo da su mi gosti u kući, slučajni prolaznici na ulici ili saputnici u vozu. I na to sam mislio, na neživot u babinom smislu riječi, kad sam pomenuo tijelo sa reklame i tijela na ulici koja to tijelo i odjeću sa reklame gledaju i žele dok se probijaju kroz dan.

Fantomska jugonostalgija kod ljudi rođenih uoči ili nakon raspada SFRJ nije rijedak slučaj. Tome svjedoče sve posjećeniji YouTube kanali na kojima se može čuti jugoslovenska muzika, od obrada svjetskih šansona do yugo-synthwavea. U većini glavnih gradova bivših jugoslovenskih republika, kod određenog sloja nove omladine sve su popularnije žurke na kojima se ova muzika rado sluša, pa je odjednom, u „Aperol Spritz“ obrtu, muzika naših baba i djedova, prezrena od strane naših majki i očeva, postala naša muzika. Za mene, dobrog učenika svoje babe, i to je samo još jedno pitanje življenja i neživljenja. Već su dobro poznate teorije o tome kako je u kapitalizmu, za razliku od socijalizma, seks lošiji ili skoro nikakav. (Detaljnije u Why Women Have Better Sex Under Socialism autorke Kristen R. Ghodsee). Ukratko, savremeni mučenik ili mučenica koji se osam sati dnevno, pet dana u nedjelji satiru radeći da bi zaradili novac kojim će platiti stan, stvoriti ušteđevinu i kupiti sebi odjeću s kojom se identifikuju, hranu koja će im tijelo učiniti dugovječnim i dati mu snagu da nekoliko puta nedjeljno izdrži napore u teretani, po povratku kući teško mogu imati želju za bilo čim, ne računajući već klasično bindžovanje aktuelne serije i odlazak u krevet, ali ne da bi u krevetu živjeli, već da bi umrli do jutra i probudili se svježi za još jedan dan na putu ka uspjehu i sreći, ako to već nije jedno isto.

Zato, čini mi se, jugoslovenska muzika i predstavlja novo seksi kod postjugoslovenske omladine, jer pored toga što u svojoj nepotrošenoj marketinškoj namjeri poziva na uživanje u vrelom ljetu južnog Jadrana i retro verziji malograđanskog života kojem ni jedna srednja klasa nije izmakla, dolazi nam kao zvuk vremena u kojem su savremenici te muzike osvajali nove slobode, a to znači i nove načine življenja. Uz to nisu poznavali koncept uspjeha kakav poznajemo danas, pa su, umjesto da jure mehaničkog zeca koji im izmiče, mogli potrošački nevini da koriste to što su imali i da se jebu na miru. Jer istraživanje jasno kaže, ako je istraživanjima vjerovati: naši socijalistički očevi i majke jebali su se češće i bolje. A sjećanju na bolje vrijeme (to uključuje i zvuk vremena), pa makar sjećanje bilo tuđe, nije lako odoljeti.

Na sličnoj, depresivnoj paraleli već skoro deset godina, iz knjige u knjigu, Michel Houellebecq bazira misery porn savremenog, zapadnog čovjeka, a kao jedna od otrovnijih slika izdvaja se ona iz jednako otrovnog romana Pokoravanje, u kojem umornu zapadnu ženu koja vježba u teretani, pije smoothie, oblači se seksi da bi ostavila što bolji utisak na prijatelje i kolege na poslu, a po povratku kući skida svoju seksi uniformu, presvlači se u trenerku i beživotno pregura ostatak dana sklupčana na kauču, pred ekranom, sa svojim jednako beživotnim partnerom, stavlja nasuprot tradicionalnoj muslimanskoj ženi koja u spoljni svijet izlazi umotana od glave do pete da bi se noću, u tajnosti spavaće sobe, odmotala iz komplikovane odjeće i pretvorila u rajsku pticu za svoga gospodara. Po uvijek uznemirujućem Houellebecqu, u današnjem svijetu, uz sve muke patrijarhata tradicionalna muslimanska žena još ima priliku i da uživa u svom tijelu, dok žena u blagodetima neoliberalizma svoje u teretani izvajano tijelo uglavnom nema snage da koristi pa ga još samo pokazujena putu ka dugo sanjanom prelasku klasne granice. Kad se Houellebecqovoj slici skine sloj mizantropije i uobičajene, zapadnjačke egzotifikacije Orijenta (detaljno raskrinkane u kultnoj knjizi „Orijentalizam“ Edwarda Saida), ostaje podjela iz jezičkog svijeta moje pokojne babe jednako upotrebljiva na muškarcima kao i na ženama, podjela na žive i nežive u savremenom konceptu uspjehai zadovoljstva sobom, kao i pitanje kako u tom konceptu doći do istinskog uživanja u življenju.

Naravno, opcija nema mnogo, a jedna od njih svakako je religiozna ekstaza. Kao čovjeku koji dolazi sa hrišćanske strane religijskih narativa najlakše mi je utjehu pronaći u hrišćanskim mističkim tekstovima. U njima, a pogotovo u tekstovima srednjovjekovnih mističarki, zemaljska zadovoljstva lako je odbaciti. Zapravo ona se i ne odbacuju, jednostavno postaju suvišna. Jer kome trebaju zemaljska zadovoljstva (i uz njih zemaljske brige) ako svake noći može da pojebe Boga? Ko ne vjeruje da su najuporniji mistici, a pogotovo mističarke s Bogom bile na ti i sa njim živjele, preporučujem malu antologiju mističkih tekstova priređivača Martina Bubera.

Ali religijska ekstaza i življenje s Bogom i za Boga dostupno je, naravno, samo rijetkima i tako treba da bude. Nama ostalima na raspolaganju su mikrodoziranja psihodeličnim drogama, krioterapija, poezija, ajahuaska-turizam po Južnoj Americi ili u tradicionalnijim slučajevima alkohol, psihoterapija, bračni savjetnici, godišnji odmori, razvodi, popovi & hodže, Marx und Engels itd., a sve to da bi se moglo samo na trenutak izaći iz žrvnja srednjoklasne dosade, pogledati manekenu s reklame u oči i reći: ne palim se na tebe. Kad se to dogodi, neko od nas će možda uspjeti, ako ne Boga, da pojebe makar nesavršenu osobu koju voli, i još da uživa u tome. To je već početak male revolucije za koju bi imalo smisla proliti znoj i spermu. Možda čak i srušiti klasne granice.